Danas sam bio na misi u jednom malom mjestu u Zagorju.
U prvim redovima sjedila su djeca koja sljedeće godine idu na prvu pričest i ona koja će imati svetu potvrdu. Misu nije vodio svećenik naše župe, već gost iz druge župe.
Primjer današnje mise pokazao mi je da ovaj “poziv” nije za svakoga.
Neki svećenici kao da misle da su pokupili svu pamet svijeta pa za oltarom izgovaraju stvari koje nemaju ni veze s vjerom, ni s razumom.
Tijekom propovijedi svećenik je govorio o “gubavcima” koje je Isus izliječio, ali je brzo skrenuo s teme i počeo pričati o ponašanju ljudi današnjeg vremena – “gubi” modernog društva, kako ih je nazvao.
Do tog dijela sve je bilo u redu – spomenuo je psovke i nepoštovanje, što djeci može biti poučno.
Ali onda je uslijedio trenutak koji je sve u crkvi ostavio u šoku.
Svećenik je počeo govoriti o tome kako majke danas ubijaju svoju djecu, spominjao to više puta i zadržao se na toj temi desetak minuta.
Bez konteksta, bez napomene da je riječ o rijetkim, tragičnim slučajevima – nego doslovno kao da je to postalo uobičajeno.
A na kraju je, obraćajući se djeci, rekao rečenicu koja je mnoge prestravila:
“Budite dobri i slušajte svoje roditelje, da vas ne bi ubili i bacili u smeće.”
U tom trenutku nastao je žamor.
Ljudi su se počeli pogledavati, neki roditelji su zagrlili svoju djecu i pokušali ih zaštititi da ne čuju još više.
Kasnije, vani na parkiralištu, čuo sam djevojčicu kako pita tatu što je to svećenik mislio time.
Ne mogu ni zamisliti koliko je to djeci bilo zbunjujuće i strašno.
I sve to pred malom djecom, u crkvi, na propovijedi koja bi trebala biti trenutak mira i vjere.
Nisam protiv vjere, dapače.
Svaka čast izuzecima – onima koji žive svoj poziv iskreno, s poštovanjem i ljubavlju.
Ali previše je onih koji svojim riječima i ponašanjem udaljavaju ljude od vjere umjesto da ih približe.
Nažalost, i priče koje takvi svećenici “pričaju” često zvuče kao bajke.
Primjerice, danas je taj svećenik ispričao kako mu je neki djed od četvero unučadi navodno priznao da psuje, pa mu je on rekao da “psovkom radi protiv svoje djece”. I taj se, kaže, djed odmah pokajao i obećao da više nikad neće psovati.
Možda bi to i imalo smisla – da priča ne zvuči kao izmišljotina namijenjena efektu, a ne istini.
Teško je slušati laž i osjetiti licemjerje upravo na mjestu gdje bi trebalo vladati poštenje i istina.
Ovo nije napad na vjeru, nego samo podsjetnik da riječi imaju težinu, pogotovo kad ih izgovaraju oni kojima ljudi vjeruju.
ℹ️ Imaš i ti vijest za koju misliš da zaslužuje mjesto u medijima?
Ako smatraš da je tvoja priča važna za tvoju lokalnu zajednicu i da zaslužuje publiku – možeš je objaviti na portalu Trach.club.
👉 Objavi svoju vijest OVDJE !